Kroatische Verteilschriften

Gottesbeweise gewinnen in unserer Zeit eine ganz neue Bedeutung. Einige Gottesbeweise sind vom naturwissenschaftlichen Denken geprägt. So stellt sich die Frage: Gibt es vielleicht einen Gottesbeweis, der das Herz eines jeden Menschen erreichen kann? Die Liebe ist das Phänomen, wofür jedes menschliche Herz empfänglich ist – sei es ein Urwaldbewohner, der nie etwas von Wissenschaft gehört hat, oder ein Physik-Nobelpreisträger, der versucht, die Urgründe der Materie zu erforschen. Kann es sein, dass Gott sich in seiner Liebe offenbart hat und damit allen Menschen den Universalbeweis seiner Existenz und seines Wesens geliefert hat? In der Tat hat Gott das getan, und das soll in dieser Schrift gezeigt werden.   Dokaz Božjeg postojanja kroz ljubav Još od davnina ljudi su pokušavali “dokazati” Boga. Pritom su se primjerice koristili kozmološkim, ontološkim ili teleološkim dokazima[1]. Izraz „dokazati“ Božje postojanje može se pogrešno shvatiti, u smislu da je Boga nemoguće u cijeloj svojoj biti učiniti dokazivim. To je prije svega nemoguće, jer su Božje misli i putevi toliko viši od svega onoga što smo sami u mogućnosti zamisliti (Izaija 55:8-9). Stoga je pri svakom obliku dokaza važno napomenuti na koju se Božju osobinu odnosimo. Nadalje je važno razlikovati „čvrste od slabih“ dokaza. Čvrsti se dokazi temelje na prirodnim znanostima i stoga ih je nemoguće opovrgnuti. Uz pomoć prirodnih zakona informacije, neke su se značajke Boga mogle čvrsto dokazati (npr. Njegovo postojanje, sveznanje i vječna priroda)[2]. Poseban oblik dokazivanja Boga je proročko-matematički dokaz Boga[3]. On se temelji na ispunjenim biblijskim proročanstvima, čiji dokazi daleko nadilaze zaključke osnovane na prirodnim zakonima. On potvrđuje Bibliju kao knjigu istine, a time i Boga Biblije kao jedinog koji postoji. Samo mali postotak njemačkog stanovništva može svjedočiti da se slobodno okrenuo Isusu Kristu kao Spasitelju za vječni život. Bivši savezni kancelar Willy Brandt (1913.-1992.) izjavio je nekoliko dana prije svoje smrti: „Ne znam postoji li Bog. Ostat ću suzdržan po tom pitanju. “ Suočeni s ovakvim nesigurnostima, dokazi Boga u naše vrijeme poprimaju jedno sasvim novo značenje. Gore spomenuti dokazi oblikovani su pod utjecajem prirodoslovno-matematičkog razmišljanja. Stoga se nameće pitanje: postoji li možda neki dokaz Božjeg postojanja koji može doprijeti do srca svakog čovjeka? Ljubav je najveća i jedina pojava koja je prihvatljiva za svako ljudsko srce – bilo da je riječ o stanovniku prašume koji nikada nije čuo ni za jednu znanost, ili nobelovcu za fiziku, koji pokušava istražiti izvor materije. Može li se dogoditi da se Bog otkrio u svojoj ljubavi i tako pružio svim ljudima – a time i tebi, dragi čitatelju – univerzalni dokaz svog postojanja i svog bića? Doista, Bog je to učinio, i to ćemo prikazati u nastavku.   Kako čovjek 21. stoljeća zamišlja Boga? Novinar Jan Roß opisuje u svojoj knjizi[4] kako bi za ljude današnjice, koji ne uzimaju u obzir biblijsku objavu, mogla izgledati slika Boga: “Vjerojatno poput nekakvog vandimenzionalnog i nadljudskog junaka stripa, kozmičkog Supermana, Batmana ili Spider-Mana – snažnog, neuništivog, sportaša i šerifa, zaštitnika zakona i reda za cijeli svemir.” Mi ljudi suočeni smo sa sljedećim problemom: Naime, kako možemo vjerovati u Boga kojeg nikada nismo vidjeli i čije su karakterne osobine nama ljudima, nezamislive?   Što saznajemo o Bogu u „postanku“? U Rimljanima 1:20 objašnjeno nam je da su „vječna moć i božanstvo Božje nevidljive osobine, ali se od početka svijeta mogu opažati i razumjeti u onome što je Bog stvorio.“ To nam nedvojbeno ukazuje na Boga kao kreatora svega, međutim „postanak“ nam ne pruža jasnu sliku o njemu. Ovdje opažamo neizmjernu količinu inteligencije i domišljatosti u stvaranju svih živih bića, ali također uočavamo i međusobno uparene suprotnosti: ljepotu s ružnoćom, dobrotu sa zlobom, svjetlost s tamom, nježnost s nasiljem, a ljubav s mržnjom. Promatranjem prirode mnogi su pogani ljudi, pa čak i teoretičari evolucije, koji ne poznaju Božju Riječ, došli do zaključka da Bog – ako i postoji – mora biti zao Bog. Za njih je uvjerljiv argument činjenica da u prirodi jača stvorenja radi vlastitog preživljavanja bešćutno ubijaju slabija. Čini se da čovjekova sklonost prema dobru, ali jednako tako i prema zlu, potvrđuje ovu izjavu. Ljudi koji ne poznaju Bibliju ne znaju ništa o istočnom grijehu. Upravo je on poput vrtloga povukao prvobitnu, vrlo dobru Božju tvorevinu na dno i time uzrokovao promjenu, ne samo čovjekova bića nego i obrazaca ponašanja u životinjskom svijetu. Ne znajući za prvi čovjekov pad u grijeh, ljudi automatski donose zaključak da i Božje srce mora biti ispunjeno i dobrim i lošim. Tako se i mnogobrojne poganske tradicije, u kojima su žrtvovani ljudi[5], mogu vjerojatno pripisati upravo toj, u Biblijskom smislu, potpuno iskrivljenoj slici Boga i postanka svijeta.   Kakav je zapravo Bog Biblije? Sva naša ljudska razmišljanja o tome kakav bi Bog mogao biti zapravo su besmislena. To dovoljno potvrđuju velika raznolikost ideja o bogovima u različitim religijama naroda, te također i sve filozofske rasprave na tu temu. Zato nam se Bog sam predstavlja. I iako kaže: „Moje misli nisu vaše misli i moji putovi nisu vaši putovi.“ (Izaija 55: 8), ipak imenuje svoje karakterne crte na svima razumljiv način, koje se ne mogu zaključiti iz „postanka“: „Jer, Bog je toliko ljubio svijet da je dao svoga Sina jedinca da ne umre nitko tko u Njega vjeruje, nego da ima vječni život“ (Ivan 3:16). „Ali moje spasenje trajat će zauvijek, moja pravednost neće prestati“ (Izaija 51: 6). “Vječno traje milost njegova” (Psalam 100: 5). „Ti si Bog i tvoje su riječi istinite“ (2. Samuelova 7:28). „Gospode! do neba je milost tvoja, i istina tvoja do oblaka“ (Psalam 36: 6). „Volim vas ljubavlju koja traje zauvijek i zato sam vam uvijek ostao vjeran“ (Jeremija 31: 3). „Bog je ... Bog mira“ (1. Korinćanima 14:33). „Blagoslovljen Bog ... Otac milosrđa“ (2. Korinćanima 1:3). Tko bi ikad za sebe mogao reći da posjeduje ijednu od ovih Božjih osobina? Čak i ljubav koja se razbukta u srcima mnogih ljudskih bića često izgori nakon kratkog vremena poput šibice. Ljude čija je dobrota vječna i odanost seže do oblaka možemo pronaći samo u bajkama. A što se tiče mira, pokazalo se da je to samo blistava fatamorgana u pustinji ovog svijeta stalnih ratnih sukoba. O mudrosti da i ne govorimo – jer kako bi inače čak i Nobelovci mogli zagovarati ideju u kojoj se s punom ozbiljnošću tvrdi da je nezamisliva složenost života nastala isključivo zahvaljujući igri kockicama s materijom. Postoji posebna riječ za božansku ljubav – agape, ona je bezuvjetna, dobrostiva, pravedna, zahvalna, milosrdna, nježna, miroljubiva, utemeljena na istini i vječna. Razlika između ljudske i božanske ljubavi može se definirati na sljedeći način: “Ljudska ljubav voli nekoga zbog onoga kakav on jest. Ali božanska ljubav voli nekoga bez obzira kakav on jest.”   Odakle dolazi ljubav? Ako je ljubav neobnovljiv fenomen, odakle onda dolazi? To ne može nijedan znanstvenik objasniti. Oni koji zastupaju mišljenje da su svijet i cjelokupni život nastali evolucijom, moraju stoga pretpostaviti da se i ljubav tijekom evolucije razvijala. Prema tome bi ljubav bila samo proizvoljna igra čestica materije. Kao što DNK informacije u stanicama ne mogu nastati same po sebi u materiji, već trebaju duhovnog autora, tako i ljubav treba izvor iz kojeg proizlazi. Preostaje dakle samo jedna alternativa: kreirao ju je mudar stvoritelj. A ovaj nam Stvoritelj kaže da je on sam izvor ljubavi i da upravo ona opisuje njegovu bit: “Bog je ljubav” (1. Ivanova 4,16).   Kako se Bog objavio? 1. Sam Bog je došao među nas Ni u jednoj religiji nikada nijedan od tamo imenovanih bogova nije došao k nama ljudima. To je učinio samo Bog Biblije – on je sam napustio svoje nebesko Kraljevstvo i došao k nama u liku čovjeka: “Krist je po svojoj prirodi bio Bog. Bio je jednak Bogu. No nije smatrao da tu jednakost s Bogom mora zadržati, nego se odrekao svega. Uzeo je narav sluge i postao sličan ljudima. Postao je čovjek“ (Filipljanima 2: 6-7). U Isusu, Sinu Božjem, sam Bog je došao k nama. U svojoj vlasti nad silama prirode, nad svakom bolešću, pa i nad smrću, pokazao se Bogom na jasan i neponovljiv način. Pomagao je svima koji su mu dolazili. Oprostio je onima koji su ga zatražili oprost od grijeha. Slijepima je vraćao vid. Izliječio bi čak i one čije su se bolesti s medicinskog stajališta činile neizlječivima. Neshvatljivo da su ga ljudi unatoč svim ovim činjenicama ipak odbijali. Isus je to spominjao u prispodobi u kojoj su ljudi svoje odbijanje izrazili sljedećim riječima: “Mi nećemo da nam on vlada” (Luka 19:14b). U Luki 7:33-34 sam Isus izražava žaljenje zbog toga kako su se ljudi prema njemu odnosili ravnodušno ga odbijajući: „Jer, Ivan Krstitelj došao je i i nije jeo kruha niti je pio vina, a vi govorite: – U njemu je zli duh. – Sin je Čovječji, pak, došao, jede i pije, a vi kažete: – Gledajte, ovaj je proždrljivac i pijanac, prijatelj poreznika i grešnika.“ Na koji god da nam se način Bog pokazao, većina ljudi je prezirna ili ostaje ravnodušna. To se, prema našem opažanju, sve do danas nije promijenilo. Kako bismo mi reagirali na Isusovom mjestu? Vjerojatno na sljedeći način – „Ljudi me odbijaju, zato ću se vratiti svome Ocu na Nebu.“ Ali ne i Isus – on ostaje i čini izvanredne stvari: 2. On uvijek čini ono što je i nas učio činiti Nama je jedan takav koncept nepoznat. Nijedan utemeljitelj religije nikada nije u potpunosti uspio ispuniti ono što je podučavao druge. Ni Kristovi vjernici se ne mogu uvijek držati onoga što nas uči evanđelje. Ovdje je Isus jedinstven! U Rimljanima 12:15 stoji: „Radujte se s onima, koji se raduju, plačite s onima, koji plaču.“ Isus je također i činio isto: Tako je na vjenčanju u Kani slavio sa gostima. Ali isto i kad je vidio Mariju i Židove oko sebe kako plaču nakon Lazarove smrti, i Isus je zaplakao s njima (Ivan 11:33). Biblija nas uči da ne bismo smjeli griješiti. Ipak svi to činimo: “Ako kažemo: `Mi nemamo grijeha`, mi sami sebe zavodimo i istine nema u nama” (1. Ivanova 1,8). Što god Biblija zahtijevala od nas, Isus je to ispunio po svim osnovama. On nikad nije zgriješio: Isus je „bio iskušan u svemu, kao i mi, ali nikada nije sagriješio“ (Hebrejima 4:15). Petar je upitao Gospodina Isusa u Mateju 18:21: „Koliko puta smije moj brat sagriješiti protiv mene, a da mu još uvijek oprostim? Do sedam puta?“ Na to mu Isus odgovara u Mateju 18:22: ”Kažem vam: ne sedam puta, nego sedamdeset puta sedam.” Time Isus nije htio samo reći: 490 puta, nego uvijek! Ova Isusova izjava je zaista ohrabrujuća. Jer ako Isus traži od nas da uvijek praštamo, onda možemo biti sigurni – kad mu se obratimo – da će i on isto učiniti s nama. 3. Bog se u potpunosti daje Bog je otišao još korak dalje kako bi dotaknuo nevjernička srca svojih stvorenja. Isus, Sin Božji, otišao je dobrovoljno na križ ne postavljajući pritom ljudima nikakav uvjet. Učinio je to isključivo iz ljubavi i milosti, kako bi spasio svoja stvorenja od vječne propasti. Na križu je podnio kaznu koju smo mi zaslužili zbog svog grijeha. Jan Roß vrlo se prikladno izjasnio o poniženju Boga na križu[6]: „Slika umirućeg ili već mrtvog ljudskog tijela pribijenog na križ potpuna je suprotnost moći, snazi ​​i savršenstvu. Kontrast stoga u našoj uobičajenoj ideji o božanskom ne može biti veći ni uznemiravajući. Bog koji se rodio u štali i umro na križu, koji se dublje od svih ostalih upleo u ovozemaljski svijet, paradoksalno je stoga najmanje izložen opasnosti da postane kultna lutka svojih obožavatelja. Njega takvoga nitko ne bi izabrao niti zamislio.” Kao što otac opominje dijete da se ne igra vatrom, tako Bog neprestano opominje ljude da napuste put vječne propasti. Čudo Božje ljubavi – koje nam je pokazao kroz Isusa – trebalo bi zapravo svako okamenjeno ljudsko srce učiniti mekim poput maslaca i dovesti nas do toga da prihvatimo dar Neba. Unatoč ovom, većinom bezbožnom svijetu, Bog se čvrsto drži svog poziva s ljubavlju: „Vjeruj u Gospodina Isusa i spasit ćeš se!“ (Djela apostolska 16:31).   Prirodni zakoni i Božja ljubav Iz fizike znamo da su zakoni prirode formulirani na ranjiv način. Međutim, moraju izdržati svaki napad. Nakon što su prošli teški test stvarnosti, oni vrijede bez iznimke. Riječ Božja također je formulirana na ranjiv način i mora proći test. Sukladno prirodnim zakonima fizike, Božja ljubav također ima status prirodnog zakona. O Božjoj ljubavi nalazimo proročku riječ u Pjesmi nad pjesmama 8: 6: „Jer ljubav je snažna kao smrt, a ljubomora jaka kao grob. Taj se žar u plamen razbukta, zapali se moćna vatra.“ Ova je rečenica formulirana na ranjiv način. U principu se to može pobiti. Isusov križ bio je ispit izdržljivosti ovog zakona Božje ljubavi. Isus je u potpunosti živio ovu ljubav. Nikad se nije ponašao sebično. Sve što je činio bilo je u nesebičnoj ljubavi prema ljudima. Je li ta ljubav išla toliko daleko da se nije zaustavila ni pred smrću? Kušnja na križu bila je velika, ali svejedno nije uspjela srušiti načelo bezuvjetne ljubavi. Prvi napad izvršili su poglavari u Izraelu: „Narod je stajao i sve promatrao dok su njihovi glavari izrugivali Isusa i govorili: Druge je spasio, neka sada spasi sam sebe, ako je zbilja Krist, Božji izabranik“ (Luka 23:35). Bio je to pokušaj rušenja Božje ljubavi. Da je Isus sišao s križa, gornja rečenica bila bi pobijena. Ubrzo nakon toga uslijedio je drugi pokušaj pobijanja Božje ljubavi, koja je snažna poput smrti: „Tako isto rugali mu se i razbojnici, koji su bili razapeti s njim.“ (Matej, 27:44), od kojih se jedan kasnije obratio Isusu i Isus ga je, u svojoj bezgraničnoj ljubavi, spasio za vječnost: “Zaista ti kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju!” (Luka 23:43). Također i treći test: “Ljudi su prolazili pokraj Isusa i vrijeđali ga... Neka sada taj Krist, kralj Izraelov, siđe s križa.” (Marko 15,29 + 32) nije opovrgnuo Božju ljubav! Isus je mogao sići s križa, ali nije. Božja ljubav zaista se pokazala jačom od smrti! Ostavši na križu omogućio nam je spasenje kroz njegovu prolivenu krv (1. Petrova 1: 18-19).   Dokaz Božjeg postojanja i spasenje Prihvatimo li Božje postojanje kao istinito, učinili smo već jedan veoma važan korak. Nakon toga mora uslijediti još jedan korak, naime vjera koja spašava. Nakon što smo shvatili da postoji svemogući i sveznajući Bog koji nam se obratio po Gospodinu Isusu Kristu u bezgraničnoj ljubavi, možemo ga prihvatiti svim srcem. Isus, Sin Božji, želi nam biti prijatelj, spasitelj i Gospodin. Prihvatite ga još danas jer stoji pred vama pozivajući vas: „Vidi, ja (Isus) stojim na vratima i kucam. Ako netko čuje moj glas i otvori vrata, ući ću k njemu“ (Otkrivenje 3:20). Isus je čvrsto obećao da će prihvatiti svakoga tko mu krene u susret: “Neću izbaciti nikoga, tko dođe k meni” (Ivan 6:37). Objašnjavam kako to možete učiniti na vrlo praktičan način u videu “Kako predati svoj život Isusu”: www.wernergitt.de/leben ili također u pisanom obliku na www.wernergitt.de/turning   Direktor und profesor a.D. Dr.-Ing. Werner Gitt _________________________ [1]   wernergitt.de/Gottesbeweise – „Dokaz Božjeg postojanja““ [2]   W. Gitt: Information – Der Schlüssel zum Leben, CLV Bielefeld, 7. izdanje 2020, S. 266-279 i S. 472-476 – „Informacija – ključ života“ [3]   W. Gitt: Information – Der Schlüssel zum Leben, CLV Bielefeld, 7. izdanje 2020, S. 301-314 – „Informacija- ključ života“ [4]   Jan Roß: Die Verteidigung des Menschen – Warum Gott gebraucht wird, Rowohlt Berlin, 2012, S. 93 – „Čovjekova obrana – zašto trebamo Boga“ [5]   de.wikipedia.org/wiki/Menschenopfer – „ljudske žrtve“ [6]   Jan Roß, S. 94 i 102

Prof. Dr. Werner Gitt erklärt in dieser Schrift den Heilsplan Gottes - angefangen bei der Geburt Jesu (Krippe), über seinen Tod (Kreuz), bis hin zur Entrückung und ewigen Herrlichkeit (Krone). Gott schuf Abhilfe für die "Urkatastrophe" der Menschheit, den Sündenfall. Wie in der Bibel vorhergesagt, sandte er seinen Sohn auf die Erde. "Nie aber hat die Welt einen Gott gesehen - bis es Weihnachten wurde." Das Kreuz wurde für Kritiker zum Anstoß. Sie verstehen nicht, wie ein "Hinrichtungsinstrument" zum Zentrum eines Glaubens werden kann. Prof. Dr. Gitt sieht diese Kritik als Indiz, dass die Menschen ihr Sündenbewusstsein verloren haben: Es gab keinen anderen Weg für die Rettung des Menschen, weil die Trennung zwischen Gott und uns durch die Sünde so groß ist. Wenn Jesus einmal wieder kommt, wird man ihn als König erkennen. Dann wird die Menschheit zweigeteilt sein in Angenommene und Verworfene. Für diejenigen, die Jesus in ihr Leben aufnehmen wollen, gibt es ein vorformuliertes Gebet, das ihnen dabei hilft. Dieses Traktat eignet sich besonders gut zur Weitergabe an suchende Menschen! Jaslice, križ i kruna Prapovijesna katastrofa Našom zemljom iz dana u dan divljaju katastrofe: u prosincu 2004. godine tsunami je odnio 160 tisuća života, tragedija potonuća titanika broji 1522 žrtve, a drugi svjetski rat je iza sebe ostavio 50 milijuna žrtava. Ali prapovijesna katastrofa je ipak bio ljudski pad u grijeh u edenskom vrtu. Ona je i uzrok svih drugih katastrofa koje su ikada poharale zemlju. Grijeh je odvojio čovjeka od Boga, a bez Boga upadamo u vrtlog vječne propasti. Kada bi Bog u nebu dopustio samo jedan jedini grijeh, onda bi i patnja i smrt tamo našle mjesta. Ljudi koje je Bog stvorio i koje ljubi okrenuli su se protiv njega i time su si ‘zakupili’ smrt. O kako strašno! Jedna poslovica kaže: «Protiv smrti nema lijeka». Čak ni ljekovito bilje iz edenskog vrta tu ne pomaže! Ali možda Bog ima neko rješenje!? Božji način pomoći – poslao je svoga Sina Bog je već u edenskom vrtu šifrirano najavio plan spasenja, odmah nakon ljudskog pada u grijeh: «Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojeg i roda njezina: on će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu.» (Knjiga postanka 3,15). Dugi lančani niz proročanskih izjava upućuje uvijek iznova na spasitelja, kao npr.: «od Jakova zvijezda izlazi, od Izraela žezlo [ žezlo = Znak za vlast] se diže. (Knjiga brojeva 24,17). «A ti, Betleheme Efrato, najmanji među kneževstvima Judinim, iz tebe će mi izaći onaj koji će vladati Izraelom; njegov je iskon od davnina, od vječnih vremena.» (Mihej 5,1). Posljednju vijest o dolasku spasitelja donio je jedan anđeo kada je Josipu otkrio rođenje i ime nebeskog djeteta: «nemoj se bojati dovesti kući ženu svoju Mariju, ... Rodit će sina, i nadjeni mu ime Isus, jer će on izbaviti svoj narod od grijeha njegovih.» (Evanđelje po Mateju 1,20-21). Tijekom povijesti su se na svjetskoj pozornici pojavili mnogi koji su sebi stekli slavno ime među ljudima: carevi i kraljevi, pjesnici i filozofi, različiti vjeroučitelji i čarobnjaci, dobri i zli. Ali nikad do tada svijet nije vidio Boga – tek na Božić. Dijete u jaslicama nije onakav Bog kakvog su ga zamišljali Grci na Olimpu ili Germani u Walhalli. On je jedini koji je mogao reći: Ja sam stvoritelj po kome je sve postalo (Evanđelje po Ivanu 1,1+3); «Ja sam istina» (Evanđelje po Ivanu 14,6), «Ja sam pastir dobri.» (Evanđelje po Ivanu 10,11), «Ja sam vrata» [k nebu] (Evanđelje po Ivanu 10,9). Kako je došao na ovaj svijet? Da li je došao uz gromoglasnu buku ili u pratnji nebeske vojske? Ne! Bog je izabrao jednu neudanu ženu iz Izraela – Mariju, da rodi Božjeg sina. To je iznenadilo Židove, koji su dolazak Mesije očekivali kroz slijedeće proročke riječi: «Tvoj kralj se evo tebi vraća» (Zaharija 9,9), ili «Ono će razbiti i uništiti sva ona kraljevstva» (Danijel 2,44). Nisu očekivali dijete u jaslicama, nego kralja koji je trebao moćno nastupiti; i protjerati Rimljane iz Izraela, uspostaviti svoje kraljevstvo u Jeruzalemu te velikog svećenika i pismoznance prozvati ministrima. Ali Isus nije tako došao. Zato su ga Židovi odbacili. Previdjeli su ona mjesta u pismima u kojima stoji da je morao doći prvo kao dijete: «Jer, dijete nam se rodilo, sina dobismo» ((Izaija 9,5). O njemu jedinom ovisi hoćemo li vječnost provesti u nebu ili u paklu. Tog Mesiju karakterizira slijedeće: jaslice (simboliziraju Isusov dolazak na svijet) križ (simbolizira naše spasenje, koje je Isus postigao na križu) kruna (simbolizira Isusovu vlast njegovim drugim dolaskom). Nema križa bez jaslica! Nema krune bez križa! Bez jaslica i bez križa nema ni neba za nas! Zato je morao doći Božić! Zašto neke križ sablažnjava? Kritičari kršćanske vjere postavljaju uvijek iznova pitanje: zašto takva brutalna smrt na križu? U vašoj vjeri se sve vrti oko čina smaknuća. Zar Bog nije mogao proći blaži put, da bi se izmirio s nama ljudima? Zašto je put izmirenja bio popločen smrću, patnjom, suzama i tugom? Zar se to nije moglo odigrati sa malo više stila? Zar Bog nije mogao, zbog naše nedostatnosti, zažmiriti na jedno oko? Svi ovi «zašto» nemaju osnove, zato što prikazuju grijeh bezazlenijim nego što jest. To je, čini se, bolest našeg vremena. Samo na križu možemo pročitati ono što ne nalazimo niti u jednoj drugoj knjizi filozofa i mislilaca: Križ nam pokazuje kakav je dubok jaz grijeh načinio između Boga i ljudi. Ponor je tako neizmjeran da je posljedica toga pakao (Evanđelje po Mateju 5,29). Križ nam daje realnu predodžbu o tome kako daleko Bog ide u svojoj ljubavi prema nama, naime tako daleko da je, žrtvujući svoga sina, doslovno otrgnuo najmilije od svoga srca. Isusov križ je najniže što se Bog mogao spustiti. Stvoritelj svemira i sveopćeg života dopušta da ga se pogubi kao razbojnika, bez da se brani. Kakva visoka cijena za grijeh! Ali upravo putem križa Isus može svakog grešnika pozvati k sebi: «A tko dođe k meni, sigurno ga neću izbaciti van» (Evanđelje po Ivanu 6,37). Ali isto tako i: Tko ne dođe, izgubljen je - zauvijek! Križ obilježava i kraj svih ljudskih puteva spasenja. Zato je Isus mogao tako isključivo proglasiti: «Nitko ne dolazi k Ocu osim po meni!» (Evanđelje po Ivanu 14,6). Sve su religije u usporedbi sa sjajem križa samo svjetlucave fatamorgane u pustinji izgubljenog čovječanstva. Božićna je poruka zajedno sa porukom križa jedinstvena poruka spasenja: «jer sin čovječji je došao da izbavi i spasi ono što je izgubljeno» (Evanđelje po Mateju 18,11 i Evanđelje po Luki 19,10). On će ponovo doći Isus će ponovo doći na ovaj svijet. Ali tada neće doći kao dijete u jaslicama, nego kao kralj, sudac i vladar svjetova. U Evanđelju po Mateju 24,30 je taj događaj jasno prorekao: «Tada će se ukazati na nebesima znak – Sin Čovječji; tada će proplakati sva plemena na zemlji i vidjet će Sina Čovječjega gdje dolazi na oblacima nebeskim s velikom moći i slavom.» Kakav razlog za radost! Stvoritelj i spasitelj svijeta će doći ponovo! Ali zašto u Otkrivenju 1,7 stoji: «Zbog njega će proplakati svi narodi na zemlji.»? Zašto će vikati gorama i pećinama: «Padnite na nas i sakrijte nas od lica onoga koji sjedi na prijestolju!» (Otkrivenje 6,16)? Mnogi su tijekom života čuli o potrebi odluke za tog Isusa, ali su to zanemarili. Odabrali su ostati izgubljeni te su si time onemogućili put natrag k stvoritelju. Zato u očaju plaču i viču. Većina ljudi bira putove na kojima se Isus ne pojavljuje, a pri tome su jako dosjetljivi. Tako je, na primjer, jedna poznata američka glumica Shirley MacLaine, koja je živjela na ranču sa svojim psom, rekla: «Kada je moj pas Terry pored mene, imam svog osobnog Boga – on je, naime, reinkarnacija egipatskog boga Anubisa koji ima lik psa. To možda zvuči čudno, ali Terry i ja smo već u starom Egiptu proveli najmanje jedan zajednički život. On kao bog životinja, a ja kao princeza. Sada nas je život ponovo spojio.» Kada Isus ponovo dođe svi će ga vidjeti: «Evo dolazi u pratnji oblaka! I vidjet će ga svako oko, i oni koji su ga proboli. Zbog njega će proplakati svi narodi na zemlji.» piše apostol Ivan u Otkrivenju 1,7. Kada je 20. srpnja 1969. godine Neil A. Armstrong kao prvi čovjek stupio na mjesec, taj je događaj preko televizije pratilo oko 500 milijuna ljudi. Nakon smrti Lady Diane, u Londonu je 6. rujna 1997. godine održan do tada najveći pokop svih vremena. Tu je ceremoniju putem televizije pratilo oko 2,5 milijarde ljudi – što bi značilo oko četrdeset posto svjetskog stanovništva! Time je taj događaj u povijesti postao poznat kao prvi globalni pokop. Ali kod isusovog ponovnog dolaska neće biti potrebna kamera. Svi će ljudi taj najveći događaj u svjetskoj povijesti, moći pratiti «uživo». Onda će svatko moći vidjeti Isusa. To neće vrijediti samo za svjetsko stanovništvo koje u tom trenutku živi, nego i za sve generacije ljudske povijesti. I svi čitatelji ovog članka će biti nazočni. Tada će se raspravljati samo o jednom pitanju: kojoj skupini pripadam; četi spašenih ili izgubljenih? Isus će drugi puta doći iznenada: «Jer će dolazak Sina čovječjega biti sličan munji što sijevne na istoku i rasvijetli sve do zapada» (Evanđelje po Mateju 24,27). U jednom jedinom trenutku moći će istovremeno biti viđen na cijeloj zemaljskoj kugli. U koje doba dana će se to desiti? Odgovor na to pitanje nalazimo u Evanđelju po Luki 17,34: «Kažem vam: u onoj će se noći od dvojice što budu za istim stolom jedan uzeti, a drugi ostaviti.» Znači li to da će Isus ponovno doći u noći!? Dalje stoji: «A od dviju žena što budu skupa mljele [na polju, po danu] jedna će se uzeti, a druga ostaviti.» Nije mi poznato jesu li Kolumbu koji je otkrio Ameriku, bili poznati ovi stihovi. Ako da, onda je on iz toga mogao zaključiti slijedeće: Ako će se Isusov ponovni dolazak dogoditi u jednom jedinom trenutku, i Biblija to opisuje kao situaciju i po danu i po noći, onda je takvo što moguće samo na jednoj kugli. Ova dva stiha pokazuju još nešto bitno. Čovječanstvo će pri ponovnom Isusovom dolasku biti podijeljeno na prihvaćene i odbačene. Time je dodirnuta suština ljudskog problema. Sada je samo jedno pitanje bitno: Pripadam li onima koji su spašeni ili onima koji su izgubljeni? Jesi li već donio odluku? Bog je sve ljude stvorio kao osobe koje raspolažu slobodnom voljom. To nas uzdiže visoko iznad životinja. Upravo ta slobodna volja nam dozvoljava da se od njega udaljimo ili da mu se približimo. Bog je u Isusu učinio sve kako bi nam pokazao put u nebo. Ipak nas Biblija jako upečatljivo i sa upozorenjem uči, da se na tom putu spasenja ne nalaze svi. Što tu Bog može učiniti? Kada bi nam oduzeo slobodnu volju, izgubili bi našu osobnost; bili bi strojevi, marionete ili roboti koji samo izvršavaju programirane naredbe. U ovozemaljskom, kao i u zagrobnom životu, slobodna volja je sastavni dio osobnosti. O našoj odluci ovisi i naše vječno prebivalište. Jeste li razmišljali o tom danu koji dolazi? U usporedbi sa deset djevica, danih kao primjer u Svetom pismu, nas naš Gospodin Isus opominje da budemo spremni. On nas opominje: Pa svih deset je bilo «vjerno»; čvrsto su vjerovale da će biti svadba. Ali ipak nisu sve sprovodile svoju vjeru u djelo. Samo njih pet je ostvarilo cilj. Onima koji nisu spremni Isus kaže: «ne poznajem vas!» (Evanđelje po Mateju 25,12). Nespremnost uzrokuje propust za cijelu vječnost, kako Heinrich Kemner jednom reče: «Može se spavati, ali se može i probuditi u paklu!». Hermann Bezzel upozorava: «Možeš izlizati klupe u crkvi, a opet biti izgubljen.» «Vjernici» koji samo potvrđuju činjenice, ali ih ne sprovode u osobnom životu u djelo, stavljaju vječni život na kocku. Sve ili ništa Mnogi iz godine u godinu na Božić rado proslavljaju Isusa kao dijete u jaslicama. Nerijetko je to jedini dan u godini kada mislimo na Isusa. Ali simbolika jaslice, križ i kruna je nerazdvojiva. Uz Isusa pripadaju jaslice kao simbol njegovog dolaska među ljude, križ kao simbol njegove patnje i uskrsnuća, a kruna kao simbol njegovog kraljevskvog roda, što će svakome biti očito pri njegovom ponovnom dolasku. To je već od samog početka bio Božji plan spasenja protiv prastare katastrofe ovog svijeta. Posljednja katastrofa, a doživjet će je ljudi bez Isusa, bit će pakao. Ona će, na žalost, pokositi više ljudskih života nego sve katastrofe u povijesti zajedno, a ta smrt će biti vječna. Ali Bog svakome od nas upravo na Božić, i ne samo tad, postavlja osobno pitanje: hoćemo li primiti taj dar - jaslice, križ i krunu. Neka vaš odgovor bude «da»! Prihvatite oproštenje grijeha kroz Isusa Krista i učvrstite to jednom molitvom koja bi mogla zvučati ovako: «Danas sam čitao/čitala da samo poznajući Tebe mogu ući u nebesko kraljevstvo. Moja želja da jednom u vječnosti budem s Tobom u nebu. Molim te spasi me od pakla u koji bi, zbog moje krivice (grijeha), a posebno nevjere, došao. Zato što me voliš si i umro na križu za mene i platio kaznu za moje grijehe. Ti vidiš svu moju krivicu, i onu iz mog djetinjstva. Tebi je poznat svaki grijeh u mom životu – sve, ono čega sam svjestan, ali i ono što sam davno zaboravio. Tebi je poznat svaki otkucaj mog srca. Pred tobom sam kao otvorena knjiga. Takav kakav jesam ne mogu doći k Tebi u nebo. Molim Te oprosti mi moje grijehe, zbog kojih od srca žalim. Dođi sad u moj život i obnovi ga. Pomozi mi da odbacim sve što nije ispravno pred Tobom, i podari mi nove navike koje će biti na blagoslov. Otvori mi pristup k Tvojoj riječi, Bibliji. Pomozi mi da shvatim što mi želiš reći i daj mi poslušno srce da činim ono što se Tebi dopada. Budi Ti od sada moj Gospodin koga hoću slijediti. Pokaži mi, molim Te, put kojim trebam ići u svim područjima mog života. Hvala Ti što si me uslišao. Vjerujem Tvom obećanju da sam ovim obraćanjem postao dijete Božje, koje će s Tobom biti vječno u nebu. Amen.» Direktor i profesor a. D.Dr.-inž. Werner Gitt

Die grundlegende Frage, die suchende Menschen sich stellen, wird hier von Prof. Dr. Werner Gitt beantwortet. "Wie findet man den Himmel?" Auf jeden Fall nicht durch eigene Anstrengungen oder Konzepte. "Was aber bringt uns wirklich in den Himmel?" Gott hat die Einladungen für den Himmel schon verteilt wie im Gleichnis des Menschen, der zu einem großen Fest Einladungen verschickte. Doch viele Menschen redeten sich heraus. Prof. Dr. Gitt ruft dazu auf, nicht so "kurzsichtig" wie diese Leute zu sein. Jesus will uns vor der Hölle erretten und diese wird kein Vergleich zu der sogenannten "Hölle von Auschwitz" sein. Er hat am Kreuz für unsere Schuld bezahlt, wir müssen diese Einladung nur annehmen, dann ist ein Platz im Himmel "gebucht". Ein Entscheidungsgebet soll den Lesern dabei helfen. Dieses Traktat eignet sich besonders gut zur Weitergabe an suchende Menschen!  Kako dospjeti u nebo?  Mnogi ljudi potiskuju pitanje o vječnosti. To je vi­­dljivo i kod onih koji razmišljaju o kraju svog života. Američka glumica Drew Barrymore je kao dijete odigrala glavnu ulogu u filmu «E.T.-vanzemaljac». U svojoj 28-oj godini (rođena je 1975. g.) izjavila je: «Ako mi se dogodi da umrem prije svoje mačke, molim vas dajte joj da pojede moj pepeo. Onda ću barem živjeti dalje u svojoj mački.» Kakav kratkovidan i nepojmljiv odnos prema smrti, zar ne? U Isusovo vrijeme su mnogi ljudi dolazili k njemu. Njihovi zahtjevi su skoro uvijek bili vezani uz njihove svakodnevne potrebe: Deset gubavaca je htjelo biti izliječeno (Lk 17:13) Slijepi su htjeli progledati (Mt 9:27) Jedan je čovjek tražio Isusovu pomoć oko podjele nasljedstva (Lk 12:13-14) Kod njega su dolazili sa provokativnim pitanjem da li se treba plaćati porez caru (Mt 22:17). Malo je onih koji su kod Isusa došli saznati kako se dospjeva u nebo. Jedan bogati mladić mu se obratio pitanjem: «Učitelju dobri, što mi je činiti da baštinim život vječni?» (Lk 18:18). Isus mu je rekao da proda sve za što je njegovo srce vezano, da pođe za Njim i da ga slijedi. Ali mladić je bio suviše bogat, nije poslušao savjet te se time odrekao neba i vječnog života. Bilo je i ljudi koji uopće nisu tražili nebo ali su ga, nakon susreta sa Isusom, odmah prihvatili. Zakej je želio vidjeti Isusa jedino iz radoznalosti, ali je našao više no što je očekivao. Isus je posjetio njegov dom i ovaj je čovjek pronašao nebo. «Reče mu na to Isus: Danas je došlo spasenje ovoj kući.» (Lk 19:9). Kako pronaći nebo? Od dosad navedenoga možemo zaključiti: Kraljevstvo Nebesko možemo pronaći točno u određeno vrijeme. Dobro je to znati jer se to tiče baš tebe, dragi čitatelju! Bog ti može darovati život vječni upravo sada dok čitaš ovaj tekst. Svojim zaslugama ne možeš steći kraljevstvo nebesko. Čovjek može pronaći kraljevstvo nebesko potpuno nespreman. Naše čežnje za ulazak u nebo su potpuno pogrešne ukoliko ne proizilaze iz Božjih načela. Jedna pjevačica, pjevajući o klaunu koji je poslije dugogodišnjeg rada napustio cirkus, kaže: «On će vjerojatno otići u nebo jer je ljude stvarao sretnima.» Jedna imućna žena, financirala je izgradnju kuće za 20 žena u kojoj su one mogle besplatno stanovati samo pod jednim uvjetom: da se svakog dana jedan sat mole za spas njene duše. Ali što nas zaista dovodi u nebo? Da bi nam na to pitanje odgovorio, Isus nam je ispričao jednu usporedbu. Jedan čovjek (koji simbolizira Boga) je spremio veliku svečanost (koja simbolizira nebo), ali je pozvao jedino odabrane goste. Poziv su odbili uz razočaravajuće isprike; prvi je kupio njivu, drugi je kupio volove , treći se oženio. Isus završava usporedbu presudom domaćina: «A kažem vam: ni jedan od onih pozvanih neće okusiti moje večere» (Lk 14:24) Stoga postaje jasno da čovjek može dobiti ili izgubiti nebo. Osnovno je pitanje hoćemo li primiti ili odbaciti pozivnicu. Možemo li još lakše ući u nebo? Ne! Ako jednog dana bude puno ljudi odbačeno od kraljevstva nebeskog, to neće biti zbog toga što nisu znali put, nego zato što su odbili pozivnicu. Ono troje ljudi iz usporedbe nam ne služe kao primjer, jer nitko od njih nije prihvatio pozivnicu i otišao na svečanost. Da li je zato svečanost propala? Naprotiv! Poslije otkaza domaćin je poslao pozivnice posvuda. Sada važi najjednostavniji poziv: «Dođite». Svatko, tko prihvati pozivnicu, dobiva sigurno mjesto na večeri. Što se događa? Da, ljudi dolaze, puno njih. Poslije nekog vremena domaćin pravi račun: ima još slobodnih mjesta! I kaže slugama: «Izađite opet! Pozovite još ljudi!» Na ovom mjestu bih usporedbu želio usmjeriti na nas, jer ona zapravo oslikava naš život danas. Ima još slobodnih mjesta u nebu i Bog ti danas kaže: «Dođi, zauzmi svoje mjesto u nebu! Budi mudar i sačuvaj sebi mjesto za vječnost. Učini to danas!» Nebo je iznimno lijepo i zato ga Gospodin Isus uspoređuje sa velikom svečanosti. U prvoj poslanici Korinćanima 2:9 stoji pisano: «Ono što oko nije vidjelo, što uho nije čulo, na šta ljudsko srce nije pomislilo: to je Bog pripravio onima koji ga ljube.» Ništa, ama baš ništa na ovoj zemlji se po ljepoti ne može ni približno usporediti sa nebom. Ni u kom slučaju ne smijemo propustiti nebo, jer je ono iznimno dragocjeno. Postoji netko tko nam je otvorio vrata neba. To je Isus, Sin Božji! Njemu trebamo zahvaliti zato što nam je nebo danas tako lako dostupno. Sada to ovisi jedino o nama. Jedino onaj koji je zaista kratkovidan poput one trojice iz usporedbe, neće pozitivno odgovoriti pozivu. Spasenje se ostvaruje jedino kroz Gospodina Isusa U Djelima Apostolskim 2:21 čitamo jedan jako važan stih: „I tko god prizove ime Gospodnje [= Isus] bit će spašen.“ To je ključna rečenica u Novom Zavjetu. Kada je Pavao bio u zatvoru u Filipima, usmjeravao je razgovor sa stražarom na jednu najvažniju točku za postizanje vječnog života.: „Vjeruj u Gospodina Isusa i spasit ćeš se – ti i tvoj dom“ (Djela Apostola 16:31). Ta je poslanica kratka ali odlučna. Ima snagu promijeniti život. Te se iste noći stražar pokajao i uzvjerovao u Isusa Krista (obratio). Ima nešto što svakako moramo znati: Isus nas hoće izbaviti s puta koji vodi u propast, u pakao.” U vezi neba i pakla Sveto Pismo kaže da će ljudi tamo biti vječno. Prvo je krasno, a drugo užasno, trećeg mjesta nema! Pet minuta nakon smrti nitko neće moći reći da je smrt kraj našeg postojanja. Isus je naša sudbina. Naše vječno postojanje ovisi od jedne jedine osobe: od Isusa i od naše veze s njim! Kada sam jednom propovijedao u Poljskoj, posjetio sam nekadašnji koncentracioni logor Aušvic koji se nalazio na jugu Poljske. Logor su tijekom drugog svjetskog rata uspostavili nacisti i u njemu sistematski ubijali ljude. Tamo su se događale grozne stvari. Od 1942. do 1944. g. je tu bilo ugušeno, a zatim i spaljeno više od 1,6 milijuna ljudi, većinom Židova. O ovom logoru smrti je pisano da je to bio ”Pakao Aušvica.” Ja sam o tom nazivu razmišljao dok nas je jedna službenica uvodila u jednu plinsku komoru u kojoj je tijekom drugog svjetskog rata istovremeno umiralo po 600 ljudi. Bilo je nezamislivo užasno. Ali, je li to bio pakao? Kao skupina posjetitelja mogli smo vidjeti plinsku komoru jer je u siječnju 1945. g. užasu došao kraj. Logor je danas otvoren za posjetitelje i više nitko tamo neće biti mučen i trovan. Plinske komore Aušvica su bile vremenski ograničene. Ali pakao, kako ga Biblija opisuje, je vječan. U ulaznoj dvorani današnjeg muzeja se moj pogled usmjerio k jednoj slici, koja je prikazivala križ sa Isusovim tijelom. Jedan je zatvorenik urezao svoju nadu u Gospodina jednim čavlom u zidu. I ovaj je umjetnik umro u plinskoj komori. Ali on je poznavao Spasitelja Isusa. On je umro na jednom užasnom mjestu, ali za njega je nebo bilo otvoreno. Paklu, na koga Gospodin Isus Krist u Novom Zavjetu (Mt 7:13; Mt 5:29-30; Mt 18:8) uporno upozorava, nema kraja. Kada se čovjek jednom nađe u njemu ostaje tamo zauvijek. Pakao je, za razliku od Aušvica, vječan. Nebo je također vječno. To je mjesto na koje nas Bog želi dovesti. Zato nemojte odbacivati pozivnicu da tamo uđete. Dozovite ime Gospodina Isusa i rezervirajte svoje mjesto u nebu! Poslije jedne moje propovijedi me je neka žena sasvim uzbuđeno upitala: ”Je li uopće moguće da čovjek rezervira svoje mjesto u nebu? To pomalo zvuči kao turistička promidžba”. Slažem se s njom. Ali tko nema rezervaciju, neće ni stići do cilja. Ako želite letjeti do Havaja, morate imati važeću kartu. Ista žena me ponovno upitala: ”Da, ali se karta mora platiti?!” - ”Pa da, karta do neba također! Ali ona je toliko skupa da je nitko od nas ne može kupiti. Naš grijeh je smetnja. Bog ne trpi grijeh u svom nebu. Tko želi nakon ovoga života provesti vječnost u nebu kod Gospodina, mora biti prvo oslobođen svoje krivice i svoga grijeha. To oslobođenje se može ostvariti jedino kroz jednu bezgrešnu osobu, a ta osoba je Isus Krist. Jedino je on mogao sve platiti! On je platio svojom krvlju, kroz svoju smrt na križu.” I što moram učiniti da bih stigao u nebo? Bog nam upućuje svoju pozivnicu na isti način kao i domaćin iz usporedbe. Mnogi stihovi u Svetom Pismu nas uporno pozivaju da se odazovemo Božjem pozivu: «Borite se da uđete na uska vrata» (Lk 13:24). «Od tada je Isus počeo propovijedati: Obratite se jer je blizu kraljevstvo nebesko!» (Mt 4:17). «Uđite na uska vrata! Jer široka su vrata i prostran put koji vodi u propast i mnogo ih je koji idu njim. O kako su uska vrata i tijesan put koji vodi u život i malo ih je koji ga nalaze!» (Mt 7:13-14). «Postigni vječni život u koji si pozvan» (1. Tim 6:12). «Vjeruj u Gospodina Isusa pa ćeš se spasiti ti i tvoj dom» (Djela Apostola 16:31). To su jako dirljivi i uporni pozivi. Osjeća se njihova ozbiljnost, odlučnost i hitnost. Najbolja odluka je da na pozivnicu za nebo odgovoriš molitvom koja bi, jednostavnim riječima, mogla glasiti ovako: «Gospodine Isuse Kriste, ja sam do sada živio kao da Tebe i nema. Sada sam spoznao tko si Ti i zato se kao prvo obraćam Tebi. Ja sada znam da postoji nebo i pakao. Spasi me, molim te, od pakla u koji bi, zbog sve moje krivice (grijeha), a posebno nevjere, došao. Moja je želja da jednom u vječnosti budem s Tobom u nebu. Svjestan sam toga da u nebo ne mogu doći svojim zaslugama, nego samo vjerom u Tebe. Zato što me voliš si i umro na križu za mene, sve moje promašaje na sebe uzeo i za mene platio. Ja ti se za to zahvaljujem. Ti vidiš svu moju krivicu, i onu iz mog djetinjstva. Tebi je svaki pojedinačni grijeh moga života poznat – sve, ono čega sam svjestan, ali i ono što sam davno zaboravio. Ti znaš sve o meni, poznaješ me potpuno. Tebi je poznat svaki otkucaj mog srca, bilo da je to radost ili tuga, bilo briga ili malodušnost. Pred Tobom sam kao otvorena knjiga. Takav kakav jesam, kako sam živio, ne mogu opstati pred Tobom i pred živim Bogom te bi tako propustio priliku za nebo. Zato te molim da oprostiš svu moju krivicu, zbog koje od srca žalim. Ja Te sada prihvaćam kao moga Gospodina. Preuzmi Ti vlast u mome životu. Želim živjeti po tvojoj volji. Pomozi mi da odbacim sve što nije ispravno pred Tobom, i podari mi nove navike, koje će biti na blagoslov. Otvori mi pristup k tvojoj riječi, Bibliji. Pomozi mi da shvatim što mi želiš reći, kako bi u Tvojoj riječi našao novu snagu i radost života. Budi Ti, od sada i zauvijek, moj Gospodin kome rado pripadam i koga hoću slijediti. Pokaži mi, molim Te, put kojim trebam ići. Hvala Ti što si me uslišao. Vjerujem Tvom obećanju da sam ovim obraćanjem postao dijete Božje, koje će s Tobom biti vječno u nebu. Radujem se zbog velikog dobitka, da u svakoj situaciji imam Tebe na mojoj strani. Pomozi mi, molim Te, da nađem ljude koji također posjeduju osobnu vjeru u Tebe i prema Bibliji orijentiranu zajednicu, gdje ću moći redovno slušati Tvoju riječ. Amen. Prof. dr. t.n. Werner Gitt